Sredinom 1800-tih Zagreb je još uvijek mali provincijski grad. Imao je svega 16 000 stanovnika, golemu katedralu i jedno pitanje o kojem mu je ovisila budućnost: hoće li željeznica proći kroz grad ili mimo njega.

Željeznica je bila projekt carstva, ne grada. Bečka Južna željeznica gradila je prugu od Zidanog Mosta prema Sisku jer je tamo bila riječna luka na Savi – spoj željeznice i brodskog prometa bio je strateški cilj. Zagreb je bio tek usputna stanica i pruga je umalo zaobišla grad u potpunosti. Da se to dogodilo, Zagreb kakvog poznajemo nikad ne bi nastao.

Biskup Strossmayer predvodio je Željeznički odbor koji je u Beču lobirao za hrvatsku trasu. Argumenti su bili ekonomski i politički – Zagreb je bio središte Trojedne Kraljevine, a pruga je bila preduvjet svake ozbiljne gospodarske budućnosti. Borba je trajala godinama. Pronađen je kompromis, prvoga listopada 1862. pruga je puštena u promet. Kompromisni položaj pruge definirao je južni limit grada i morfologiju Zagreba koji će tek postati.

Učinak je bio izravan i vidljiv. Grad koji je 1857. brojio 18 000 stanovnika narastao je do kraja stoljeća na 60 000. Pojavile su se prve veće tvornice i banke. Željeznički kolodvor, projekt Ferenca Pfaffa za Mađarske državne željeznice otvoren 1892., postao je južno sidro grada. Ispred njega: Trg kralja Tomislava, jedna od karika „Lenucijeve potkove“, zagrebačkog sustava parkova, trgova i reprezentativnih građevina koji je uspostavio Milan Lenuci. Organizirajući javne događaje na parcelama – sajmove, sportska natjecanja – Lenuci je u javnoj percepciji kodirao te prostore kao javne i tako ih taktički sačuvao od privatne gradnje. Jedan po jedan, parkovi su zauzeli svoja mjesta. Zrinjevac, Strossmayerov trg, Tomislavac, Botanički vrt. Svaki od njih definiran rukom Lenucija i položajem pruge.

Sajam je stariji od željeznice. Stariji je i od Zagreba.

Godine 1242. kralj Bela IV. Zlatnom bulom daje Gradecu status slobodnog kraljevskog grada i pravo održavanja godišnjih sajmova i tjednih tržnica, dok će se Kaptol i Gradec ujediniti u Zagreb 1850., čitavih 600 godina poslije. U udolju između Gradeca i Kaptola uspostavljen je stočni sajam gdje se stoljećima trgovalo stokom, kožom, žitom. To je mjesto današnjeg Trga bana Jelačića, paragona hrvatskog javnog prostora, poprište nebrojenih događaja koji su imali utemeljujuću ulogu za identitet Zagreba i Hrvatske. Jelačić plac dobio je svoj okvir zahvaljujući sajmu.

Sajam se seli prvi put 1826. godine. Marvinski trg – doslovno Stočni trg – zauzima prostor na kojem se danas pruža Zrinjevac. Šatori i drvene kućice. Stoka i zanatlije. Kad se stočni sajam odselio, 1873. površina je postala javni park – prva karika Lenucijeve potkove.

Druga selidba dolazi s formalizacijom. Četrnaestog studenoga 1909. osnovana je institucija Zagrebački zbor, preteča Zagrebačkog velesajma, i smještena je na Sajmište (današnje područje Martićeve ulice), a prva izložba slijedi iduće godine. Zagreb je 1925. suosnivač UFI-ja – Međunarodne unije sajmova – zajedno s Parizom, Leipzigom, Milanom, Bruxellesom i petnaestak drugih europskih gradova.

Treća je selidba presudna. Godina je 1935. Raspisan je natječaj, pobjeđuju Marijan Haberle i Hinko Bauer. Novi sajam gradi se na Savskoj cesti, na mjestu bivše tvornice namještaja Bothe i Ehrmann. Kompleks je otvoren 1936. i dovršen 1939. Na ovom se mjestu pruga i sajam, dvije temeljne institucije grada, najtješnje prepliću. Tu će se ostvariti šesti korak i priča zaokružiti.

Zagrebački zbor gasi se 1946., a osniva se Zagrebački velesajam. Haberle 1948. projektira nove paviljonske zgrade. Jedna od njih postat će Tehnički muzej Nikola Tesla. Zgradu od 8000 kvadrata, tlocrta u obliku slova L, podiže samostalno i u rekordnom roku od tri mjeseca – drvena se konstrukcija prije podizanja probno sastavljala na tlu. Jedan je to od posljednjih velikih javnih objekata u Zagrebu u kojima dominira drvo.

Sto metara dalje, na istom sajamskom prostoru, sada su Studentski centar, Teatar &TD, Galerija SC. Lenucijevska taktika rezervacije prostora za gradske i javne funkcije tu je ponovo u primjeni.

Nedugo zatim sajam se opet seli. Gradonačelnik Većeslav Holjevac 1952. pokreće preseljenje na južnu obalu Save. Potez je strateški: da se Velesajam ne bi preselio u Beograd, mora dobiti prostor kakav Zagreb do tada nije imao. Haberle s Božidarom Rašicom radi urbanistički plan. Sedmoga rujna 1956. Tito otvara novi kompleks – 165 000 m² izložbenog prostora, u tom trenutku najveći u Jugoslaviji. Velesajam postaje prva gradnja na južnoj obali Save. Zahvaljujući Velesajmu, položena je gradska i komunalna infrastruktura južno od Save što je omogućilo Novom Zagrebu da nastane.

Pet lokacija. Svaka selidba stvorila je novi dio grada: Jelačićev trg, Zrinjevac, Sajmište, Savska cesta, Novi Zagreb. Eve Blau i Ivan Rupnik s harvardskog GSD-a u knjizi Project Zagreb opisuju sajam kao „urbani laboratorij“ – instituciju koja svaki put kad se preseli, generira novo gradsko tkivo. Velesajam ne prati rast grada – prethodi mu.

Marijan Haberle, rođen 1908., projektirao je četiri zgrade koje definiraju zagrebačku kulturnu infrastrukturu – četiri djela raspoređena na četrdeset godina i tri lokacije, povezana jednim arhitektonskim rukopisom.

Prva je sajamski kompleks na Savskoj cesti (1935.–39.), s Hinkom Bauerom. Druga je paviljon na tom istom kompleksu (1948.–49.) – danas Tehnički muzej Nikola Tesla. Treća je Zagrebački velesajam u Novom Zagrebu (1954.–56.), s Božidarom Rašicom. Četvrta je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (natječaj 1958., dovršena 1973.), s Minkom Jurković i Tatjanom Zdvořak.

Između tih velikih djela Haberle se uvijek iznova vraćao na jednu lokaciju: godine 1955. razrađuje plan prenamjene cijelog velesajamskog trokuta između Savske, Tratinske i nasipa u muzejsko-edukacijski „grad tehnike“ – s istočnim krilom za školu, laboratorije i radionice, zapadnim za stalni postav i povremene izložbe, i podzemnim prolazom ispod Savske koji bi spajao dvije strane ulice. Realizirala se samo zapadna zgrada u vidu jedne zgrade koja trenutno ugošćava Tehnički muzej. Haberle 1975. crta i projekt proširenja Tehničkog muzeja u šest etapa – od kojih nijedna nije izvedena. Zgrada je od 2005. u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Umro je 20. ožujka 1979., zaduživši Zagreb i hrvatsku arhitekturu.

Dva su pokretača oblikovala Zagreb – željeznica i sajam.

Željeznica je stigla 1862. i omogućila preobrazbu malog provincijskog grada u regionalno središte. Ali isti nasip koji je donio tu preobrazbu zatočit će hektare vrijednog zemljišta u samom centru grada. Sto šezdeset godina poslije, taj prostor i dalje čeka.

Sajam se pet puta selio. Svaki put kad je otišao, na starom mjestu ostalo je nešto trajno. Svaki put kad je stigao na novo mjesto, pokrenuo je novi val gradnje. Na Savskoj cesti bio je od 1936. do 1956. – dovoljno dugo da stvori Tehnički muzej, Studentski centar i kulturnu scenu koja živi i danas.

Pruga se modernizira. Željeznički čvor Zagreb predmet je studije od milijun i pol eura čiji se rezultati očekuju u rujnu 2026. Europski TEN-T koridor prolazi ovom trasom. Jednog dana kad se nasip otvori – vijaduktom ili tunelom – ovaj prostor bit će vraćen gradu.

vLAB je šesti korak u nizu koji je stariji od samog Zagreba. Velesajam se vraća na poznato tlo u srcu grada. Vraća se s novim programom urbane transformacije, novom lenucijevskom gestom okrenutom javnom interesu, novom vizijom za novo stoljeće. Kultura, inovacije, obrazovanje i poslovanje pod jednim krovom, 365 dana u godini.

Štafeta je preuzeta, plamen je još na životu.